Ana Smiljanić, Virovitičanka i bivša zdravstvena djelatnica, prije nekoliko godina pobjedila je rak. Naime, ona nije pobijedila samo jedan, nego čak tri dijagnosticirana joj karcinoma. Bolest se u njenom slučaju potpuno povukla na čuđenje svih, a pogotovo liječnika koji ju je prozvao ludom, govorio da će sigurno umrijeti, itd. Od ozdravljenja, Ana Smiljanić putuje po Hrvatskoj i izvan njenih granica, svjedoči i pomaže ljudima da ozdrave od ove naizgled neizlječive bolesti. Jedino što, kako govori, ljudi rijetko prihvaćaju da se ozdraviti može. Pročitajte kako je njoj to uspjelo.
Strava i užas, karcinomi joj dijagnosticirani jedan za drugim!
Danas radosno svjedočim da Bog jednako čini čuda ozdravljenja, kao što je to činio i prije 2000 godina. No, problem je u nama. Ako nam je volja slaba, a vjera mlaka ili nikakva, teško se možemo boriti protiv čudovišta zvanog neizlječiva bolest. No i iz mog slučaja je vidljivo da nam Bog uvijek daje šansu da se izborimo. Prošlo je već dosta godina kako sam završila u bolnici, jer sam se taj dan četiri puta onesvijestila i potpuno kolabrirala. Tako se otkrilo da imam rak na dojci. Slijedi operacija. Nakon tri mjeseca rak na maternici pa operacija. Tijekom boravka na klinici otkrije mi se rak i na drugoj dojci.
Nakon prvog saznanja bilo je grozno. Nakon drugog nisam mogla ostati na nogama. Ali nakon trećeg, teret je bio prestrašan. Kao da su sve terete svijeta natovarili na moja prsa i leđa.
Zbog bolesti upoznala Boga
Sve riječi koje znamo, kao užas, strava, i slično, preblage su za ono što tada proživljavam. Nekako doteturam iz bolničke ambulante u krevet i nakon nekog vremena mraka i tuposti, nešto mi govori da moram razgovarati s Bogom. To je bilo čudo, jer ja nisam odgojena u vjeri. Nisam išla u crkvu niti molila. Ali sada, ja kao da više nemam vremena, kao da je u meni tempirana bomba, i ako sada, odmah ne razgovaram s Bogom, to će eksplodirati.
Pronađem neko osamljeno mjesto, bacim se na koljena, i zavapim Bogu. Nisam Ga molila da me ozdravi. Osjećala sam krivnju, jer Ga od tada nisam nikada pozvala u svoj život, nego sam Ga molila da bude sa mnom, to malo života što mi je ostalo. I da mi pokaže kako ću to malo života živjeti. I onako, kako sam vapila u nebo, u nekoj maloj prostoriji gdje je staklo prebojano bijelom bojom, pažnju mi privuče rupica izgrebana na staklu. Ustanem i pogledam. Ništa se ne vidi, samo mala crkvica. Nisam odmah bila svjesna toga. Puno kasnije sam shvatila da je to odgovor na moje pitanje Isusu. Kako ću živjeti to malo života što mi je ostalo? Željela sam da to bude s Njim. No, i on je želio biti sa mnom.
Vratila sam se u moj krevet potpuno mirna, i sav onaj teret je nestao.
Odluka života - odbijam kemoterapiju
I tada donosim odluku života. Odbijam treću operaciju, odbijam kemoterapiju i zračenja. Vjerujem da me Božja ruka vodi, a ja ću učiniti sve što je u mojoj ljudskoj moći na fizičkoj razini. Dovoze me kući, započinjem moju terapiju. I na čuđenje svih, jedino ja vjerujem da ću ozdraviti. Jedva dišem. Samo vjerujem.
Na fizičkoj razini započinjem sa prirodnom prehranom. Samo žitarice, naglasak na integralnoj riži, zbog idealnog odnosa između minerala, bjelančevina i ugljikohidrata, koji je najprimjereniji čovjekovu metabolizmu i probavi. Proizvodi od žitarica, korijenasto povrće iz našeg podneblja. Alge- kao prirodni izvor svih potrebnih minerala i vitamina (jačaju srce, bubrege, živčani sustav). Sadrže i druge sastojke potrebne za kvalitetnu krv. Zatim, mahunarke sitnog zrna, izvor visokog postotka bjelančevina, B-vitamina i drugo. Juhe od povrća, itd. Sve prirodno uzgojeno, bez ičega životinjskog podrijetla. Tu još idu i neki dodaci hrani, koji su čistači krvi. Hrane i čiste krv. Neutraliziraju acidozno stanje krvi, dovode organizam u ravnotežu i normaliziraju imunitet.
Na duhovnoj razini, molitve, meditacija, praštanje.
Kada sam jednom duboko uronila u molitvu, osjetila sam da je Isus stavio ruke na moju bolest.
Ja sam se zapravo vratila Bogu i prirodi. Jer, živeći u skladu s prirodom i Bogom, postižemo sklad u svom organizmu, sklad između tjelesnog i duhovnog. Postižemo zdravlje. A bolest je zapravo jedan nered u našem organizmu, rezultat poremećene ravnoteže s Bogom, prirodom i univerzumom.
Upravo u naše vrijeme svjedoci smo pogoršanja biološke, psihološke i duhovne kvalitete čovječanstava. To se očituje u stalnom porastu duševnih bolesti, degenerativnih bolesti, kao i društvenih poremećaja.
Ne liječiti samo tijelo
Današnji čovjek odijelio se od Boga i od prirode i sve što su stoljećima stvarale generacije smatra se zaostalim, a ovo današnje kao nešto normalno. Dok su dostignuća znanosti takva, da su nadmašila svaku maštu, dok je toliko bolnica, klinika, savršenih aparata za dijagnostiku, toliko medicinskih stručnjaka, u isto vrijeme sve je više bolesnika. Danas se smatra da nije potrebno voditi računa o tome čemu nas uči priroda, da nije potrebno slijediti njezine zakone, njezine plodove, njezina godišnja doba. Epidemije degenerativnih bolesti, opadanje tradicionalnih ljudskih vrijednosti, raspadanje samog društva, jasne su indikacije koje govore o tome da negdje duboko u ovoj modernoj orijentaciji, postoji neka greška.
Stvorili smo potpuno umjetan način života i sve više se udaljavamo od svojih korijena u prirodnom svijetu. Orijentiramo naš način života u smjeru koji je suprotan prirodi. Tako se dovodimo u opasnost, da sami sebe oslabimo i uništimo.
Kroz vjekove, većina je ljudi poštivala jednostavan i prirodan okus hrane. Danas prevladavaju ekspanzivne namirnice kao što su šećer i proizvodi od šećera, kava, tropsko voće, umjetna pića, bijeli kruh i sve od rafiniranog brašna, rafiniranog ulja itd. A prehrambena industrija se razvila tako da se našoj svakodnevnoj hrani dodaju sredstva od kojih ona dobiva umjetnu boju, umjetni okus, i umjetni sastav. A to se proširilo i na druge artikle kao što su: odjeća, obuća, kozmetika, posteljina i drugo. Sve je to slabije kvalitete, a štetno za naše zdravlje. Ako se hranimo tako da konzumiramo samo industrijsku obrađenu hranu, to dovodi do bolesti. Te su namirnice za krv kisele, pa stvaraju sluz koja koja se taloži u krvi, bubrezima, jetrima, plućima, krvnim žilicama, itd. Stoga se teško održi ravnoteža u krvi pa nastaju ozbiljni poremećaji. Naše će krvne stanice sve više gubiti sposobnost da normalno funkcioniraju i počinju se degenerirati.
No, bolest nije samo fizički problem, nego problem osobe kao cjeline. Dakle ne obuhvaća samo tijelo nego i um i emocije. Uz nepravilnu prehranu, stres sve pogura. Emocionalna reakcija pokreće sklop fizioloških reakcija, koje slabe prirodne obrambene mehanizme tijela i dovode do sklonosti prema stvaranju obrambenih stanica. Stres se može nagomilati do te razine da ga više osoba ne može podnositi, nego se razboli.
Veliki stresovi jesu predhodnici raka.
Poznato je naime, da mentalno oboljeli i retardirani ne oboljevaju od raka.
Zato ne liječiti samo na fizičkoj razini, jer je važno i sve što se događa u ostalim dijelovima našeg života. Dakle, liječiti čitav sustav tijela, uma i emocija.
Liječnik je uvjeravao da je bolesna iako je zdrava
Imala sam mučne situacije s liječnikom na klinici kod kojega sam išla na kontrole. Govorio mi je da sam zaostala. A ja mu kažem da ja više volim mojom zaostalom terapijom ozdraviti, nego njegovom modernom umrijeti. Pa, onda ne može se načuditi kako sam zatucana, liječim se kao da radim u prašumi, a ne u bolnici (radila sam u bolnici, sada u mirovini). Rekla sam mu da ja te razorne, citostatičke kemoterapije, koje razaraju ne samo bolesne nego i zdrave stanice, dok sam pri zdravoj pameti, ne mogu uzimati kao lijek. Pitala sam ga zašto medicinsko osoblje izbjegava, zračenje, ako bi ono trebalo biti korisno.
Zašto nakon nekog vremena, pacijenti koje oni liječe izgledaju kao žrtve koncentracijskih logora. Bio je bijesan a ja potpuno mirna jer sam donijela odluku da tu više nikada neći doći, i nisam, pa smo se "lijepo popričali". Pet puta je tražio da se skinem, da me "bolje pregleda". I kao našao mi je četiri tvorbe novog raka. Nije me slomio jer sam znala da mi to nije našao niti na temelju dijagnostičke snimke, niti na temelju laboratorijskih nalaza, nego samo na temelju povrijeđene taštine. Tada se kao malo smirio pa predloži da napravim mamografiju. A ja kažem: O, ne mogu, znam ja što je mamografija. A on meni: Pa što onda, i tako ste stara i tako imate rak. A ja njemu: Stara nisam, a rak više nemam! Tada sam imala 47 godina i sve nalaze u redu. Samo sam morala ići na kontrole zbog pravdanja bolovanja.
Poznato je danas da su danas svuda u svijetu najbogatije firme koje proizvode lijekove. Ja sam si našla pravog liječnika, i nikada nisam bolesna i ne trebam lijekove niti za tijelo niti za dušu.
Što je nama nemoguće, Bogu je moguće
Puno sam naučila iz svega što mi se dogodilo. Svakakve priče su kružile, da jedem nekakvo zrnje, i sirota mislim da ću ozdraviti od raka. Svi su me uvjeravali da jedem normalnu hranu, a kada ja govorim da jedem normalnu hranu a ne oni, zaključili su da ja nisam više normalna zbog bolesti. Jedino sam imala punu podršku i pomoć od mog predivnog i pametnog sina.
Trebalo mi je puno vremena da shvatim zašto mnogi bolesni ljudi ne poslušaju. Prepuštaju se bolesti i smrti bez borbe. Većini ljudi se čini da im je mnogo lakše da se za njihovo zdravlje brine netko drugi.
Pristat će na najteže pretrage i terapije, ali da nešto učine, da sebe promjene, da prestanu biti robovi starih navika, te uglavnom tvrde da ne mogu. Ne možemo postići nešto, ako ne poduzimamo ništa. Možemo, jer svaki čovjek ima ogromnu snagu kada je u jednini s Božjom ljubavi.
Jer, Bogu je sve moguće, i ono što je našim ljudskim očima gledano nemoguće.
0 komentari: